Kada rad na sebi postane ljubav prema sebi

Dugo vremena sam “rad na sebi” koristila kao još jednu potvrdu moje manjkavosti. Ipak je to rad. Zasučem rukave i radim na svemu onome što je pogrešno kod mene. Jel tako? Kada riješim još to jedno “krivo” vjerovanje, iscijelim još jednu traumu, otpustim još jedan “blokirajući” osjećaj… onda ću biti bolja ili će biti bolje… Upala sam u zamku stalnog popravljanja sebe. I onda mi je jedna mudra osoba rekla – prestani se popravljati, počni se voljeti.

Sjedala sam jedno jutro na učiteljskom tečaju Ljubav prema sebi, slušala Viannu Stibal, i taj trenutak mi je napokon sjelo – pa ja već godinama koristim Theta iscjeljivanje i druge tehnike “rada na sebi” tako da bih sebe u nedogled “popravljala”. Pročitala sam tone knjiga, završila sam i održala stotine tečajeva, dobila i dala na tisuće tretmana, ali i dalje nisam istinski voljela sebe. I dalje sam vjerovala da postoji još jedan program kojeg trebam “iskopati” da budem dovoljno dobra mama, sestra, kćer, partnerica, kolegica, učiteljica, iscjeljiteljica…

Vianna nas je vodila u vježbu u kojoj smo se trebali prisjetili tko smo – prekrasne iskre svjetlosti sa beskonačnim intuitivnim i iscjeljiteljskim sposobnostima, savršeni upravo takvi kakvi jesmo. Kad sam izašla iz te vježbe shvatila sam koliko često sebe gledam limitiranom, manjkavom i pogrešnom. I donijela sam jednu od najvažnijih odluka u mome životu – da prestajem samoj sebi biti “projekt” na kojem “radim”. Ništa se izvana nije promijenilo, i dalje se educiram, čitam i idem na tretmane, ali sve se za mene promijenilo – jer sada idem otkrivati sebe iz energije znatiželje, ljubavi i istinske radosti bivanja. I svi dijelovi mene, pa i oni koji možda nisu “lijepi” i “dragi”, su dobrodošli. I njih volim. Jer sam sve to ja. Sada gradim odnos sa sobom.

Rad na sebi nije popravljanje, nego prisjećanje tko smo

“Rad na sebi”, u svojoj istinskoj formi, postoji samo zato da se prisjetimo tko smo bili prije nego što smo povjerovali da s nama nešto nije u redu.

“Ja sam problem”, “Ja sam preosjetljiva”, “Ja sam previše”… to je bio samo početak moje liste etiketa u koje sam povjerovala. I jako često ih čujem u praksi – duboko usađena vjerovanja o nevrijednosti, koja postanu naš identitet.

I često iz tih etiketa, krenemo u duhovnost, psihoterapiju, coaching i druge tehnike — ne da bismo se voljeli, nego da bismo napokon postali netko tko zaslužuje ljubav. I to je u redu. No, u jednom trenutku, da bismo dobili upravo to po što smo došli na terapiju – ljubav, sigurnost, da budemo viđeni, vrijedni, itd. potrebno je da priznamo da već sve to jesmo, da vratimo te dijelove sebe sebi. 

Često krenemo u rad na sebi da se riješimo dijelova sebe koje smatramo “pogrešnima”. A upravo ti dijelovi nose senzibilnost, intuiciju, kreativnost, suosjećanje, dubinu, sposobnost uvida, snagu i genijalnost.

Um nas ne sabotira — on nas pokušava zaštititi

Mi nismo etikete koje su nam drugi dali, ni naše rane, ni obrasci koje smo naučili, nismo dijagnoze, strahovi ni obrane koje smo razvili. Mi smo mnogo više od toga. Mi smo bića svjetlosti koja su došla učiti kroz iskustvo. Došla osjećati, birati, rasti, stvarati, voljeti i prisjećati se svoje istine.

Dijelovi nas koje smo potisnuli u podsvijest su nas pokušavali zaštititi najbolje što su znali. Naš um nas samo pokušava zaštititi na načine koje je nekada davno naučio. Obrasci koje danas želimo otpustiti nekada bili naši mehanizmi preživljavanja.  Kao što podučavamo već na Osnovnom tečaju, ništa naša podsvijest ne drži bez razloga, za sve postoji neki benefit, sve nam nečemu služi. I kada dovoljno sebe upoznamo i otkrijemo čemo nam obrasci služe, možemo ih otpustiti. U tome je ova tehnika izrazito moćna. No, uvijek iznova nas podsjeća da sve to radimo iz mjesta dubokog suosjećanja i bezuvjetne ljubavi.

Možemo im zahvaliti — i onda izabrati nešto novo.

Pogledaj koliko si daleko stigla/stigao

Ako ste jedna od tih osoba poput mene, koje stalno nešto “rade na sebi” možda vam je fokus stalno na problemima koje trebate riješiti. Što baš i nije najbolje mjesto za biti jer zakonom privlačnosti onda uvijek kreiramo nove probleme koje trebamo riješiti. Svemir jednostavno funkcionira na takav način. S druge strane, osobno ne vjerujem da trebamo stalno biti u “visokim vibrama”, jer onda opet potiskujemo neugodne emocije, i vraćamo se na onaj početak – ja nisam dovoljno dobra jer nisam uvijek “high vibe”. Vjerujem da je važno živjeti svoju istinu i izaći iz crno-bijelog pogleda na svijet i potrebe za savršenstvom, koje ne postoji, bar ne onako kako ga mi kao ljudi definiramo.

Uz vježbu prisjećanja sebe, jedna od predivnih vježbi s tečaja Ljubav prema sebi koju volim često koristiti je – pogledaj koliko si daleko stigla/stigao. Kada se ulovim u danu razmišljajući što sve još trebam riješiti i krenem u paniku, samo stanem na par trenutaka i prisjetim se koliko sam daleko stigla. I vidim da sam još uvijek tu, i da je dobro. Prisjetim se da savršenstvo nije ono što mi ljudi često mislimo da je, već da je kreacija savršena takva kakva je, a ja sam dio nje. I onda udahnem, i krenem u svoj dan.

Rad na sebi nije proces u kojem od “pogrešne” osobe postajemo vrijedni ljubavi nego proces u kojem vraćamo sebi sve dijelove sebe koje smo putem odbacili, sakrili ili zaboravili.

Kao što je meni jedna mudra osoba rekla, koristim ovu priliku da kažem i ja vama – prestanite se popravljati i počnite se voljeti.