Intuicija kroz praksu: 3 vježbe koje možete raditi kod kuće

Možda intuiciju ne trebamo toliko „otvarati“ koliko se trebamo prisjetiti načina na koji smo je koristili prije nego što smo sve počeli analizirati – kroz igru. Zato ovdje donosimo tri načina kako se možete igrati kod kuće i prisjetiti se koliko ste intuitivni!

Postoje trenuci u životu kada nešto jednostavno znamo, iako ne možemo sasvim objasniti odakle nam ta informacija. Pomislimo na nekoga nekoliko trenutaka prije nego što nas nazove, uđemo u prostoriju i odmah osjetimo atmosferu, upoznamo osobu i prije nego što nam išta konkretno kaže imamo osjećaj možemo li joj vjerovati, ili se pred nekom odlukom u nama pojavi vrlo jasan unutarnji „da“ ili „ne“, iako razum još uvijek marljivo slaže argumente na obje strane. Takve trenutke često nazivamo slučajnošću, predosjećajem, osjećajem u trbuhu ili jednostavno nečim što nam je „došlo“, a možda se pritom rijetko zapitamo koliko se često oni zapravo događaju i koliko smo se tijekom života naviknuli zanemarivati ih.

Kao odrasli uglavnom vjerujemo onome što možemo objasniti. Volimo znati zašto nešto osjećamo, kako smo došli do određenog zaključka, možemo li ga potkrijepiti činjenicama i, možda najvažnije, možemo li biti sigurni da smo u pravu. Negdje putem odrastanja naučili smo analizirati, provjeravati, preispitivati i tražiti potvrdu izvana, što nam je u mnogim životnim situacijama svakako korisno, ali nas je istodobno često udaljilo od jednog puno neposrednijeg načina doživljavanja svijeta – od intuicije.

A što ako intuicija nije nešto što trebamo tek steći? Što ako je ona sposobnost s kojom smo već došli, ali smo je jednostavno prestali koristiti, ili smo joj tijekom godina prestali vjerovati? Meni je došlo kao ogromno iznenađenje koliko je lagano biti intuitivan – sve što sam trebala napraviti je povezati se s mojim unutarnjim intuitivnim dijetom.

Djeca se igraju bez potrebe da unaprijed znaju rezultat. Uzmu kamen i zamisle da je blago, pogledaju oblak i u njemu vide cijeli svijet, razgovaraju sa životinjama, osjećaju atmosferu među odraslima i puno prije nego što razumiju riječi vrlo dobro znaju kada je netko ljut, tužan, napet ili sretan. Ne pitaju se odmah je li ono što osjećaju racionalno, moguće ili dovoljno dobro objašnjeno. Najprije dožive, osjete, pokušaju i istraže. Ta intuitivna djeca i dalje žive u nama, samo im trebamo dati prostor da se protegnu. 

Dopustite si igrati se

Možemo pročitati deset knjiga o intuiciji, pogledati stotinu predavanja i vrlo dobro razumjeti njezinu teoriju, ali intutivna sposobnost se počinje aktivirati tek kada je počnemo koristiti. Zato se u ThetaHealingu ne pokušavamo uvjeravati da smo intuitivni. Mi probamo. Pogriješimo. Ponovimo. Primijetimo što nam dolazi prvo. Učimo kako baš mi primamo informacije jer intuicija ne mora kod svih izgledati jednako.

Netko će lakše vidjeti slike, netko će snažno osjećati, netko će nešto čuti, dok će netko drugi imati vrlo malo vizualnog ili osjetilnog iskustva, ali će jednostavno znati odgovor. I ništa od toga nije „bolje“ ili „više intuitivno“ od drugoga. Važnije je početi prepoznavati svoj vlastiti način primanja informacija, vježbati ga i s vremenom razvijati veću jasnoću i povjerenje u ono što opažamo. Upravo se kroz praksu različiti načini intuitivnog doživljavanja mogu sve više povezivati i početi djelovati zajedno.

Tu igra postaje nešto mnogo ozbiljnije nego što se na prvi pogled čini, jer kroz igru nestaje dio pritiska da moramo uspjeti. A kada ne moramo uspjeti, lakše možemo primijetiti što zapravo osjećamo. Možemo pokušati bez straha da ćemo ispasti smiješni, pogriješiti bez osjećaja da to znači da „nemamo intuiciju“, ponovno pokušati i polako naučiti razlikovati ono što smo zaista primili od onoga što smo kasnije počeli analizirati i nadograđivati.

Jedan od meni najljepših trenutaka u takvim vježbama nije nužno trenutak kada netko nešto pogodi. Još je zanimljiviji onaj trenutak poslije, kada osobu na trenutak vidite kako zastane i sama sebe pita: „Čekaj… odakle je meni to došlo?“ Jer tada vježba više nije samo vježba. Počinje se mijenjati nešto u odnosu prema sebi.

I upravo tada razvoj intuicije prestaje biti samo pitanje intuitivnih sposobnosti i postaje pitanje povjerenja u sebe. Možda intuiciju ponekad sasvim dobro čujemo, samo joj ne vjerujemo. Možda smo tijekom života naučili da je sigurnije poslušati tuđe mišljenje, razum, okolnosti ili ono što se od nas očekuje, nego onaj tihi unutarnji osjećaj koji se pojavio prvi. Zato se u radu s intuicijom prirodno otvaraju i pitanja poput toga vjerujemo li vlastitom osjećaju, osjećamo li se sigurno kada smo intuitivni i možemo li prihvatiti svoju osjetljivost i sposobnosti kao prirodan dio sebe.

Isprobajte svoju intuiciju kod kuće

Ako vas je tijekom čitanja ovog teksta barem jednom zaintrigiralo pitanje koliko je vaša intuicija zapravo razvijena, možda je najbolji način da to istražite upravo onaj o kojem smo govorili – kroz igru. Ne trebate odmah znati što radite, ne morate ništa „posebno“ osjetiti i, što je možda najvažnije, ne trebate pokušavati biti u pravu. Dovoljno je da na nekoliko trenutaka utišate potrebu za analiziranjem i obratite pažnju na ono što vam dolazi prvo.

Upravo se na tečaju Intuitivno dijete u vama kroz slične, naizgled vrlo jednostavne vježbe istražuju različiti načini intuitivnog opažanja. Neke će vam možda djelovati kao obična igra, ali upravo u tome i jest njihova vrijednost – kada nema pritiska da morate uspjeti, puno je lakše primijetiti ono što osjećate prije nego što se uključi um i počne objašnjavati zašto to nema smisla.

Promatrajte energiju oko svoje ruke

Za ovu vježbu ne trebate ništa osim svoje ruke, jednolične pozadine i nekoliko minuta mira. Stavite ruku ispred svijetle, neutralne podloge i nemojte gledati izravno u prste, nego pokušajte lagano usmjeriti pogled na prostor između njih i oko njih. Pogled neka bude mekan i opušten, bez naprezanja i bez pokušaja da pod svaku cijenu nešto vidite.

Na tečaju se ovom vježbom istražuje opažanje aure, odnosno energije oko tijela. Najprije možete primijetiti samo svjetliji rub oko prstiju, a možda s vremenom zapazite i drugačiju nijansu ili boju.

Ali možda je još zanimljivije promatrati što se pritom događa u vašoj glavi. Koliko brzo dolazi misao: „Ne vidim ništa.“ Ili: „To je sigurno samo svjetlo.“ Ili: „Možda si umišljam.“ Nemojte se boriti s tim mislima. Samo ih primijetite i vratite se promatranju.

Ovdje cilj nije dokazati da nešto vidite, nego vježbati sposobnost da najprije opažate, a tek nakon toga tumačite.

Što vam govori kamen ili kristal?

Odaberite nekoliko kamenčića ili kristala koje imate kod kuće. Ako poznajete njihova uobičajena značenja, pokušajte ih tijekom ove vježbe zaboraviti. Još je zanimljivije ako uzmete kamen o kojem ne znate gotovo ništa.

Držite ga nekoliko trenutaka u ruci i jednostavno obratite pažnju na ono što se događa u vama. Kakav vam je prvi osjećaj? Djeluje li vam težak ili lagan, snažan ili nježan, topao ili hladan, miran ili živahan? Pojavljuje li se neka boja, slika, riječ, emocija ili sasvim neočekivana asocijacija?

U jednoj od vježbi na tečaju upravo se tako pristupa radu s kristalima – odabire se kamen koji nas privuče, drži ga se u ruci i usmjerava pažnja na osjećaj koji u nama pobuđuje, a zatim se pokušavaju opisati njegove osobine.

Ako želite ovu vježbu pretvoriti u mali osobni eksperiment, zapišite svoje prve dojmove prije nego što pročitate bilo što o kamenu koji ste odabrali. Tek nakon toga možete pogledati njegovo tradicionalno značenje i usporediti ga s onime što ste sami osjetili.

No nemojte procjenjivati jeste li „pogodili“. Puno je važnije početi primjećivati kako vama dolazi informacija. Možda kroz osjećaj u tijelu, možda kroz sliku, riječ ili jednostavno kroz dojam koji je teško objasniti.

Očitajte predmet druge osobe

Za ovu vježbu trebat će vam još jedna osoba i jedan njezin osobni predmet. To može biti prsten, narukvica, ključ, šal, sat ili bilo što drugo što ta osoba često koristi.

Zamolite je da vam preda predmet, ali neka vam pritom ne govori ništa posebno o njemu. Držite ga nekoliko trenutaka u rukama i obratite pažnju na prve dojmove koji vam dolaze.

Pojavljuje li se neka emocija? Slika? Boja? Riječ? Osjećaj u tijelu? Podsjeća li vas predmet na neko mjesto, osobu ili razdoblje? Možda ćete dobiti vrlo jasan dojam, a možda samo nešto sasvim suptilno što vam u tom trenutku nema nikakvog smisla.

Nemojte odmah odbacivati ono što vam dolazi.

U vježbi empatijskog očitavanja predmeta, koja se radi i na tečaju, polaznici drže osobni predmet druge osobe i promatraju što osjećaju dok ga drže.

Tek kada završite, recite osobi što vam je došlo i pitajte je rezonira li joj nešto od toga.

I ponovno, cilj nije sakupiti što više „točnih odgovora“. Smisao je naučiti prepoznati razliku između onoga što vam je došlo spontano i onoga što ste kasnije počeli konstruirati razmišljanjem.

Nemojte pokušavati biti u pravu

Možda je ovo zapravo najvažnije pravilo svih ovih vježbi.

Kada pokušavamo dokazati da smo intuitivni, vrlo lako počnemo tražiti odgovor. Počinjemo pogađati, analizirati, povezivati informacije i pokušavati zaključiti što bi bilo logično. A intuicija često dolazi puno prije toga – u onoj prvoj kratkoj sekundi u kojoj se samo pojavila slika, osjećaj, riječ ili znanje, prije nego što smo stigli odlučiti je li to moguće.

Zato se poigrajte. Pogriješite. Pokušajte ponovno.

Primijetite što vam dolazi prvo i nemojte se previše brinuti oko rezultata. Upravo se kroz takvu praksu, bez pritiska i potrebe da nešto dokazujemo, počinjemo bolje upoznavati s vlastitim načinom intuitivnog opažanja.

I možda ćete već kroz jednu od ovih sasvim jednostavnih vježbi doživjeti upravo onaj trenutak o kojem smo govorili ranije – trenutak kada na nekoliko sekundi zastanete i pomislite:

„Čekaj… odakle je meni to došlo?“

A možda je upravo tu početak jedne sasvim nove igre s vlastitom intuicijom.