Nije svaka srodna duša osoba s kojom trebamo ostati

Srodna duša je netko koga možemo snažno prepoznati, osjećati gotovo magnetsku privlačnost i imati osjećaj da ga poznajemo oduvijek, a da ta osoba ipak nije naš najkompatibilniji životni partner.

Postoje susreti koje je teško objasniti logikom. Upoznamo nekoga i prije nego što smo o toj osobi saznali gotovo išta važno, prije nego što znamo kako živi, što bira kada je pod pritiskom, kako voli, kako se svađa, da li ostavlja prljave čarape na podu, što radi kada je povrijeđena i koliko je zapravo sposobna za bliskost, u nama se već dogodilo nešto što nalikuje prepoznavanju. Kao da razgovor nije započeo toga dana, nego se samo nastavio nakon vrlo duge stanke. Kao da tijelo zna prije uma. Kao da negdje ispod svih racionalnih razloga postoji vrlo jednostavna, gotovo djetinja sigurnost – ja tebe poznajem. Vjerujem da nam se svima bar jednom takav susret dogodio. 

Takve susrete lako proglasimo sudbinskima. I možda upravo zato pojam srodne duše toliko snažno živi u kolektivnoj svijesti. On u sebi nosi obećanje da negdje postoji netko tko će nas razumjeti i bez da mu moramo nešto posebno objašnjavati, netko čija će prisutnost umiriti naš živčani sustav i proširiti naše srce, netko zbog koga je sve ovo vrijedilo. Toliko smo dugo odgajani uz priču o “onoj jednoj osobi” da nam se gotovo podrazumijeva kako snažno prepoznavanje mora voditi prema zajedničkom životu, a velika ljubav prema ostanku.

No, to baš i nije najviša istina. Srodna duša i kompatibilni životni partner nažalost ne moraju biti ista osoba. Ono što podučavamo na ThetaHealing tečaju Srodne duše  jest da je naša srodna duša osoba koju na nekoj razini snažno prepoznajemo jer smo ju upoznali kroz druge inkarnacije na drugim mjestima u drugim vremenima, ali ona može biti i kompatibilna i nekompatibilna. Ta razlika možda zvuči jednostavno, ali ako je zaista dopustimo sebi čuti, ona mijenja način na koji gledamo brojne odnose koje smo godinama pokušavali objasniti.

Prepoznavanje nije isto što i kompatibilnost

Vjerujem da je jedna od najvećih zabluda o ljubavi ideja da intenzitet osjećaja nužno govori nešto o kvaliteti odnosa. Ako nekoga ne možemo zaboraviti, ako nas odnos duboko uzdrma, ako nas privlačnost prema toj osobi prati godinama, često zaključujemo da ta veza mora biti iznimno važna, možda čak “predodređena”. I možda jest važna. Ali važnost ne mora uvijek značiti trajanje, kao što dubina osjećaja ne mora uvijek značiti kompatibilnost. 

Možemo nekoga voljeti i istodobno s njim imati potpuno različite vrijednosti. Možemo osjećati snažnu povezanost s osobom koja ne zna komunicirati na način koji nam je potreban, koja ne želi istu vrstu odnosa, koja nije emocionalno dostupna ili koja jednostavno ide prema životu sasvim drukčijem od onoga koji mi želimo živjeti. Možemo nekoga vidjeti duboko i biti duboko viđeni, a ipak otkriti da nas svakodnevni život, upravo ono mjesto na kojem se ljubav prestaje dokazivati riječima i počinje živjeti kroz odluke, ne uspijeva spojiti.

Možda neke ljude prepoznajemo zato što će nam pokazati nešto što o sebi prije njih nismo mogli vidjeti.

Ponekad nas najviše privlači upravo ono što nam je poznato

Ljubavne priče često volimo promatrati kao nešto što se događa srcu, gotovo neovisno o svemu što smo prije toga proživjeli. Kažemo da nas je “privukao”, da se jednostavno pojavila “kemija”, da nešto ili postoji ili ne postoji, kao da je privlačnost neka čista sila oslobođena prošlosti. Ali teško da u bilo koji odnos dolazimo prazni. U partnerski odnos unosimo ono što smo vidjeli u svojoj obitelji, način na koji smo naučili tražiti pažnju, koliko nam je sigurno vjerovati, koliko lako primamo nježnost, što radimo kada nam se netko približi, koliko dugo ostajemo ondje gdje nas boli i što smo tijekom života zaključili da ljubav jest.

S partnerom se povezujemo i kroz ono lijepo i skladno što dijelimo, ali i kroz ograničavajuća uvjerenja i obrasce koji su nam zajednički. I tu se otvara možda mnogo zanimljivije pitanje od onoga “Zašto me ta osoba toliko privlači?”

Važno pitanje koje pozivamo polaznike na tečaju Srodne duše da si postave jest: što je u toj privlačnosti meni poznato?

Ako smo ljubav rano upoznali kao nešto nepredvidivo, možda će nas stabilnost zbunjivati, a nedostupnost uzbuđivati. Ako smo navikli osjećati da vrijednost treba dokazivati, osoba pred kojom stalno moramo zaslužiti pažnju može nam djelovati “posebno”, dok nam netko tko nas vidi i prihvaća bez velikog napora može djelovati gotovo prejednostavno. Ako smo bliskost povezali s gubitkom slobode, možda ćemo najjaču čežnju osjećati upravo prema ljudima koji nam nikada ne dolaze sasvim blizu.

To ne znači da je svaka privlačnost trauma, niti da svaku veliku ljubav trebamo rastaviti na skup podsvjesnih programa. Ali vrijedi se zapitati koliko onoga što nazivamo sudbinom ponekad zapravo predstavlja prepoznavanje starog emocionalnog jezika. Poznato, naime, nije uvijek isto što i dobro za nas.

Srodna duša nas ne treba (i ne može) učiniti cijelima

Možda najljepši korektiv romantičnim mitovima u ThetaHealing učenju nalazim upravo u ideji da druga osoba nije ovdje kako bi dovršila ono što nama nedostaje. Partner ne može postati izvor naše cjelovitosti. Naravno, kroz odnos spoznajemo sebe, svoje projekcije, neiscjeljene traume, potisnute emocije i blokirajuća podsvjesna uvjerenja te nam partnerski odnos daje predivan prostor kroz kojeg možemo rasti i učiti. No, važno je da smo svjesni da u odnos ulazimo kao jedna cjelina. 

Ta ideja na prvi pogled možda zvuči manje romantično od priče o dvije polovice koje su se napokon pronašle. Meni je, međutim, mnogo romantičnija. Jer postoji velika razlika između rečenice ”Trebaš mi da bih bila cijela” i rečenice “Cijela sam, a ipak biram tebe.” U prvoj je skriven strah. U drugoj sloboda.

U prvoj se odnos lako pretvara u osiguranje protiv samoće, u mjesto na kojem drugome nesvjesno predajemo odgovornost za vlastitu vrijednost. U drugoj se dvoje ljudi može susresti bez zadatka da jedno drugo spašavaju. Mogu se voljeti ne zato što se bez drugoga raspadaju, nego zato što jedno uz drugo žele živjeti. Možda upravo tu počinje razlikovanje velike privlačnosti od zrelog partnerstva.

Imamo li kapacitet primiti ljubav od partnera?

Ovo posljednje pitanje čini mi se posebno važnim jer mnogi ljudi koji duboko žele ljubav zapravo vrlo dobro znaju davati, ali mnogo slabije primati. Usudila bih se reći da većina ljudi koje sam upoznala na ThetaHealing tečajevima i kroz terapeutski rad spadaju u ovu kategoriju.

Znaju razumjeti. Znaju čekati. Znaju biti podrška. Znaju opravdati tuđe rane, preuzeti tuđu bol, ponuditi još jednu priliku i pronaći još jedno objašnjenje zašto netko danas ne može dati ono što će možda jednoga dana moći. Ali kada netko dođe i počne davati njima, ponekad nastaje nelagoda.

Osobe koje su navikle velikodušno davati mogu završiti u odnosima u kojima druga strana uglavnom uzima, zbog čega se kao važno pitanje otvara sposobnost da ljubav i radost ne samo pružamo nego i primimo. Možda je to jedna od najtiših prepreka ljubavi. Ne strah da nas nitko neće voljeti, nego strah od onoga što bi se dogodilo kada bi nas netko zaista volio.

Jer tada više ne možemo živjeti samo u ulozi onoga koji daje, spašava ili zaslužuje. Moramo dopustiti drugome da dođe do nas. Moramo riskirati da budemo viđeni. Moramo primiti nešto što ne možemo kontrolirati zaslugom. I možda se upravo zato neki ljudi godinama osjećaju sigurnije u odnosima u kojima se ljubav mora osvajati nego u odnosima u kojima im je slobodno ponuđena.

Ljubav nije slijepa, samo mi ponekad podsvjesno biramo ne vidjeti

Kada nekoga snažno osjećamo, lako se zaljubimo ne samo u osobu nego i u njezinu mogućnost. Vidimo tko bi mogla postati kada bi iscijelila svoje rane, kada bi se otvorila, kada bi napokon shvatila koliko nas voli, kada bi prestala bježati, kada bi odrasla u vlastiti potencijal. I tada, potpuno nesvjesno, možemo početi graditi odnos ne s čovjekom koji stoji pred nama, nego s njegovom budućom verzijom.

Učiteljica Vianna Stibal na tečaju Srodne duše upravo upozorava na pretjerano romantiziranje partnera i naglašavaju potrebu da osobu vidimo onakvom kakva uistinu jest. To je možda jedno od najtežih mjesta ljubavi: priznati da razumijevanje ne znači pristajanje.

Mogu razumjeti zašto se netko boji bliskosti i ipak odlučiti da ne želim provesti život čekajući da se prestane bojati. Mogu vidjeti nečiju dušu, nečiju dobrotu, njegove rane i potencijal, i svejedno priznati da stvarnost tog odnosa nije dobra za mene. Mogu nekoga voljeti i ne izabrati ga. Možda upravo to ponekad jest zrelost.

Nije svaka velika ljubav ona s kojom ostajemo

U našoj kulturi velika ljubav vrlo često dolazi obučena u dramu. Ljubav za koju se nije trebalo boriti izgleda nam sumnjivo jednostavno; odnos u kojem nema velikih odlazaka i povrataka ne djeluje dovoljno filmski. Kao da smo naučili mjeriti dubinu ljubavi količinom boli koju smo spremni izdržati. li možda je upravo vrijeme da malo promijenimo mjerilo.

U ThetaHealingu kompatibilnu srodnu dušu opisujemo kroz veći osjećaj međusobnog toka i sklada, uz napomenu da i u takvom odnosu i dalje postoji prostor za zajednički rad na vjerovanjima i rast. Također razlikujemo kompatibilnu srodnu dušu od kompatibilnog životnog partnera, čime naglasak dodatno prelazi s same privlačnosti na mogućnost zajedničkog života.

Možda, dakle, velika ljubav nije nužno ona koja nas najviše uzdrma. Možda je velika ona ljubav u kojoj ne moramo postajati manji da bismo zadržali drugoga. Ona u kojoj postoji strast, ali postoji i mir; bliskost, ali i prostor; povezanost, ali i sloboda; izazov, ali ne neprestana borba. Ona u kojoj možemo biti viđeni bez potrebe da glumimo bolju verziju sebe.

Možda trebamo postaviti drugo pitanje

Zbog svega toga sve manje me zanima pitanje koje se najčešće postavlja kada govorimo o srodnim dušama: “Je li ovo moja srodna duša?”

Moguće je nekoga duboko prepoznati i ipak zaključiti da nije osoba s kojom trebamo ostati. Takav zaključak ne poništava ono što je među nama postojalo, kao što kraj odnosa ne znači nužno da je odnos bio pogreška.

Možda su neki ljudi u našem životu došli da bismo upoznali ljubav, neki da bismo upoznali vlastite rane, neki da bismo vidjeli koliko još uvijek pokušavamo zaslužiti ono što bi trebalo biti slobodno dano, neki da bismo konačno naučili ostati, neki da bismo konačno odlučili otići…

A neki možda dođu onda kada dovoljno volimo sebe da više ne tražimo ljubav koja će nas spasiti, nego onu koju možemo svjesno izabrati.

Na tečaju Srodne duše učimo mnogo dublje o različitim vrstama srodnih duša, kompatibilnosti, našim uvjerenjima o ljubavi, prošlim odnosima i sposobnosti da ljubav ne samo dajemo nego i primimo. Neke sam ideje ovdje tek dotaknula jer mi se čini da je najvažniji uvid zapravo vrlo jednostavan: nije svaka osoba koju naša duša prepoznaje nužno osoba koju naš život treba izabrati.

I možda se upravo tada pitanje “Tko je moja srodna duša?” počinje polako mijenjati u mnogo zrelije, zahtjevnije i, vjerujem, važnije pitanje: “Kakvu ljubav danas biram živjeti?“